SUPPORTED BY

PROJEKAT


Mora nešto da ti sine u dušu kad sviraš, to je tehnika čisto da izduvaš melodiju. Mora da se rodi talenat. Recimo, moj sin ne može tako da izduva… Ne predajem se na ovi mladi uopšte. Sin što svira i unuk – ma kakvi! Oni sviraju malo pa moraju da se odmore, ja mogu non-stop. Dvana’es sati mogu da ne ispuštam trubu. To je tako iz srce iz dušu. Govorio je nekad, sada ostareli i bolesni Fejat, koji već petnaest godina ne svira instrument koji mu je bio život. Sve to podnosi s mirom, ne pokazuje ni jednim svojim gestom bes ili ogorčenje. Fejat je rođen 1941. u Bojniku malom mestu na jugu Srbije u siromašnoj romskoj porodici. Imao je i dva starija brata. Otac mu je bio trubač, imao je samo jednu trubu, truba – hraniteljka, kako ju je zvao. Kada ne bi bio kod kuće Fejat je kradom sa očevom trubom odlazio na ušće Brze u Kameničku reku i tu vežbao, time je puno rizikovao, ako bi je kojim slučajem pokvario ostali bi bez jedinog izvora prihoda. To Fejata nije sprečavalo da uporno vežba. Kada je dovoljno stasao otac njemu, a ne starijoj braći, poverava vodstvo nad orkestrom. Samo, što me je ćale postavio za kapelnika nema mnogo veze sa muzikom. Biti na čelu orkestra značilo je pre svega pronalaziti posao: ugovarati, pregovarati i cenjkati se. Objašnjava Fejat i dodaje: Taj prvi orkestar je bio idi mi – dođi mi, tek kasnije sam uspeo da napravim pravi orkestar. A kasnije je Fejat saznao i to da  je njegov otac krao trubu od svog oca i bežao na ušće kako bi svirao gde ga niko ne bi čuo, a to je radio i sin Zoran.  Fejat je nadmašio svog oca u svakom pogledu. Dostigao je slavu svetskih razmera, svirao na svim meridijanima i postao sinonim za trubu – virtuoz trube, ”gospodin u belom odelu”- kako su ga kolege zvale. Gospodin je bio pod svadbarskim šatrama i na velikim koncertnim podijumima. Uspeh je došao vrtoglavo, a sa njim slava i novac. Od crmpurastog cigančeta iz malenog Bojnika vinuo se do vrha ne samo estrade, već i prestižnih svetskih smotri i festivala.

Oduševljavajući hladne Engleze i temperamentne Francuze, ali i Nemce, Slovence i mnoge druge. I uvek je bio isti, svirao na svadbama ili pred svetskom elitom. A svirao je Titu, Elizabeti Tejlor i Ričardu Bartonu, Orsonu Velsu, kraljici Elizabeti drugoj… radio je muziku za filmove Emira Kusturice (Dom za vešanje) i Žike Pavlovića (Zadah tela). Svirao sa velikom muzičkim zvezdama, domaćim i stranim. Pitali su ga jednom za probu, kad i koliko vežbaju …a ja ne znam šta da odgovorim. Da’l da slažem il da se pravim nevešt. Posle ko velim šta ima da se snebivam. Lažem: skupimo se poviše ušća kod mene na terasi. Posedamo pa sviramo za našu dušu. Bude tu i rakijice. Ponekad se na tim našim probama toliko načukamo, ni kuću neki ne mogu da potrefe… U Bugarsku, kod naše komšije, koliko sam puta išo da ne pričam. U Englesku mi se najviše dopalo. Tamo smo svirali i na onaj glavni trg. Englezi poludeli kad su čuli kako sviramo. I baš u Engleskoj mu se desi nešto nesvakidašnje, gradonačelnik Londona fasciniran Fejatovom svirkom ponudi Fejatu stan u Londonu, a on se zahvali i bez trunke premišljanja odbi ovu ponudu. Obišao je gotovo ceo svet, a ostao do dana današnjeg vezan za rodno mesto,  osim Bojnika ništa mu drugo nije ni trebalo, to je bila polazna tačka života, muzike i turneja. Onda dolazi možda najznačajniji trenutak za njihovu internacionalnu karijeru – turneja sa Džipsi Kingsima. Čiko iz Džipsi sjajno nas je dočekao, odma iz cuga smo svirali Bamboleju. Situacija se razvijala kako se samo poželeti može, 2001. prelaze okean i odlaze na turneju po Australiji. Nakon dve nedelje neprestanog putovanja i nastupanja Fejat doživljava i preživljava moždani udar. Bio je to kraj karijere za kralja trube. Oporavak je trajao dugo i nikada se nije sasvim oporavio. Desna ruka je ostala oduzeta. Sa trubom je bilo gotovo. Zoran preuzima u potpunosti vođstvo nad orkestrom, ali to nije išlo dobro i orkestar se nakon godinu dana raspada. Unuk još mali, a sin nedovoljno sposoban. Porodica ostaje bez prihoda i tako Fejat zatvara krug. Počeo je kao siromašni dečačić, a završiće u nemaštini. Mnogi su ga u tim trenucima otpisali. Nikome više nije bio bitan, a oni kojima je bilo stalo malo toga su mogli da učine. Pri svemu tome Fejat nije klonuo duhom, nije izgubio dostojanstvo i nikoga nije molio za pomoć. Nakon nekoliko godina unuk Nebojša odrasta i ponovo formira orkestar. Ponovo se u kući Sejdića začula truba. Nebojša još nije dosegao dedine visine i uspehe, ali je na dobrom putu da to učini. Zna da pregovara, da se cenjka, a to je važno isto koliko i dobro svirati trubu. Naravno tu je i ime Fejata Sejdića koje još uvek puno znači u svetu muzike i svakako olakšava posao. Tu na kraju Fejatove životne priče počinje naša filmska, a da li je ovo labudova pesma Sejdićevih truba ili novi početak, vreme će pokazati.

Film na jedinstven način povezuje Fejatovo vreme kada smo živeli u jednoj drugoj, na prvi pogled jakoj i velikoj državi, kada su se cenile neke druge vrednosti sa ovim današnjim vremenom u kojem živi i stvara njegov unuk, vreme kada se život živeo i ovo današnje kada se o životu samo priča, a sve to kroz karijeru nekoliko generacija romskih trubača. Ta truba je možda i jedino zajedničko ovim vremenima, ostala je da traje do današnjih dana. Ušće trube je dokumentarac koji će na jedan specifičan način pokušava da napravi paralelu između dve generacije, vremena i konteksta. To su dva sveta, onaj Fejatov čini nam se veliki i slobodan, ovaj današnji – Nebojšin nekako mali i skučen,na prvi pogled gori i teži za život. Pokušaćemo da dokučimo gde se to na prelazu između te dve generacije zagubilo dostojanstvo, čast, poštenje. Jednom rečju gde je nestao Čovek, a opet na mikro planu u okviru same porodice Sejdić, taj Čovek još postoji. Dostojanstvo, poštenje, ljubav i posvećenost se prenose sa generacije na generaciju vaspitanjem, genima ili nečim trećim. Cilj nam je da gledalac kao i mi traga za odgovorom…


Preuzmi:

Rediteljska eksplikacija (PDF)
Sinopsis i tritment (PDF)